Fahrenheit 451

Predgovor

JAKO GORENJE
Predgovor Raya Bradburya iz veljače 1993.
Pet kratkih i jedan veliki skok.
Pet malih petardi i zatim eksplozija.
Upravo ovako valja opisati postanak romana Fahrenheit 451.
Pet kratkih priča napisanih u dvije-tri godine navele su me da devet dolara i pedeset centi u kovancima uložim u najam pisaćeg stroja u podrumskoj prostoriji knjižnice te da za točno devet dana dovršim ovaj kratki roman.
Kako to?
U kratkoj priči Lomača, koju nikad nisam prodao ni jednom časopisu, zamislio sam čovjeka kojega u samo predvečerje smaka svijeta zaokupljaju misli o književnosti. Prije otprilike četrdeset i pet godina napisao sam niz ovakvih priča, ne kao neka proricanja nego prije kao nekakva isforsirana upozorenja. U Lomači moj je junak izradio popise svojih najdražih djela. To je izgledalo otprilike ovako:
"Williama Petersona najviše su gnjavili Shakespeare, Platon, Aristotel, Jonathan Swift, William Faulkner i pjesme, no da, Roberta Frosta, možda, te Johna Donnea i Roberta Herricka. Sve je to, podsjećam, bačeno na lomaču. Nakon toga, pomislio je na triješće za potpalu (jer u to će se pretvoriti), pomislio je na goleme Michelangelove kippve, na El Greca, Renoira i još mnoge i mnoge. Jer, sutra će svi oni biti mrtvi, Shakespeare i Frost, zajedno s Huxleyem, Picassom, Swiftom i Beethovenom, a i njegova neobična knjižnica, baš kao i on sam, običan..."
Nedugo nakon Lomače napisao sam mnogo maštovitiju, tako barem mislim, priču o neposrednoj budućnosti. Zvala se Svijetli feniks. U njoj gradskom knjižničaru prijeti zadrti lokalpatriot zbog nekoliko desetaka knjiga koje bi svakako trebalo spaliti. Kad potpaljivači dodu da petrolejem zaliju knjige, knjižničar ih poziva da udu pa ih, umjesto grubim sredstvima, porazi finim i potpuno jasnim oružjem. Dok se krećemo knjižnicom medu čitačima koji u njoj sjede, postaje posve jasno da onkraj njihovih očiju, kao i između njihovih ušiju, postoji mnogo više od onoga što bi se moglo i naslutiti. Dok se na travnjaku ispred knjižnice pale knjige, glavni cenzor odlazi s gradskim knjižničarom na kavu u kafić s druge strane ulice te se obraća konobaru koji im pristupa s vrućom kavom. "Zdravo, Keats", rekao sam.
"Doba magli i bogate plodnosti", kazao je konobar. "Keats?", rekao je glavni cenzor. "Ne zove se on Keats!" "Gluposti li", kazao sam. "Ovo je grčki restoran, zar ne, Platone?"
Konobar mi je dolio kavu u šalicu:"Ljudi uvijek imaju nekog junaka kojeg stavljaju povrh sebe i veličaju ga...to je, i ništa drugo, korijen iz kojega niče tiranin; kad se prvi put pojavi, zaštitnik je."
A kasnije, pri izlasku iz restorana, Barnes se sudario s nekim starcem, koji samo što nije pao. Zgrabio sam ga za mišicu.
"Profesore Einstein," rekao sam.
"Gospodine Shakespeare," kazao je.
I kako se knjižnica zatvarala, iz nje izlazi jedan visoki čovjek, a ja mu velim:"Dobra večer, gospodine Lincoln."
On će na to:"Osamdeset i sedam ljeta..."
Čuvši ovo, gradski zagovornik paljenja knjiga shvaća da je čitav grad posakrivao knjige - sve su ih naučili napamet. Knjige su posvuda, skrivene u glavama ljudi! Poludi, i priča tu završava.
Potom je nastavljaju druge priče slična određenja:
U priči Prognanici riječ je o likovima iz Oza, Tarzana i Alice, kao i o likovima iz neobičnih pripovijedaka Havvthornea i Poea. Svi su oni protjerani na Mars, a ondje im se, jednom po jednom, duhovi rastapaju, pretvaraju u dim i odlijeću u konačnu smrt u trenutku kad na Zemlji posljednji primjerak knjige iz koje potječu sažiže oganj.
U priči Usher II. moj junak skupi sve svjetske intelektualne spalitelje knjiga, one turobne duše koje drže da mašta škodi duhu, pleše s njima na krabuljnom plesu Crvene smrti, pa ih uranja da se utope u jezercu dok druga Kuća Usher nestaje s vidika u nemjerljivim dubinama.
A sada o petom malom skoku prije onog velikog.
Prije četrdeset dvije godine - godina amo ili tamo - šetao sam se i pripovijedao s jednim kolegom piscem po Wilshireu nedaleko od Los Angelesa, kadli se uz nas zaustavio policijski auto. Izašao je redar i upitao što radimo.
"Stavljamo nogu pred nogu," rekao sam uobraženo.
Pogrešan odgovor.
Policajac je ponovio pitanje.
Arogantno sam odgovorio: "Udišemo zrak, pričamo, razgovaramo, šetamo se."
Čovjek se namrštio. Objasnio sam mu:
"Besmisleno je što nas zaustavljate. Da smo htjeli provaliti u neki pajzl ili opljačkati nekakav dućan, dovezli bismo se autom, obijenim ili otetim, i zatim odvezli. A, kao što vidite, nemamo automobil nego samo vlastite noge."

"Šećete se, je li?", rekao je redar. "Samo se šećete?"
Kimnuo sam i pričekao da mu se ova očita istina ureze u pamet.
"Dobro," rekao je policajac, "nemojte da se to ponovi!" Policijsko se vozilo udaljilo.
Rasrden ovim susretom kao iz Alice u zemlji čudesa, odjurio sam kući da napišem Pješaka, djelo koje govori o nekom budućem vremenu u kojem će svako šetanje biti zabranjeno, a sve će se pješake smatrati zločincima. Ovu su priču odbili svi časopisi u državi, a na kraju ju je objavio The Reporter, izvrsna politička revija Maxa Ascolija, jedna od najboljih u zemlji.
Hvala Bogu za susret s policijskom patrolom, za neobična pitanja i moje priglupe odgovore, jer da nisam napisao Pješaka, ne bih možda, nekoliko mjeseci kasnije, svog ponoćnog zločinačkog šetača poveo jednim drugim poslom kroz grad.
Napravivši to, ono što se začelo kao puki test asocijacija riječi ili ideja pretvorilo se u novelu od 25000 riječi pod naslovom Vatrogasac. Velikih sam poteškoća imao da je prodam, jer bilo je to vrijeme Odbora za protuameričku djelatnost, iako mnogo prije no što je na scenu stupio Joseph McCarthy sa svojim pomoćnikom Bobbyjem Kennedyjem te počeo sa saslušavanjima.
Što je pak s onim podrumskim uredom za prepisivanje u knjižnici i onih devet dolara i pedeset centi u kovancima, kojima sam kupio prostor i vrijeme u prostoriji zajedno s desetak drugih studenata za desetak drugih pisaćih strojeva?
Budući da sam 1950. bio razmjerno siromašan, nisam si mogao priuštiti pisarnu kakva bi mi trebala. Tumarajući jednog podneva zemljištem UCLA-e, začuo sam odnekud odozdo zvuke tipkanja, pa sam se upustio u istragu. Kliknuvši od sreće, ustanovio sam da je doista posrijedi prostorija u kojoj se može raditi za unajmljenim pisaćim strojevima, gdje se, uz cijenu od deset centi za pola sata, može sjesti i stvarati i bez prave pisarne.
Sjeo sam i nakon tri sata spoznao da me obuzela zamisao koja se začela kao nešto kratko, no koja je do kraja dana narasla do neslućenih razmjera. Koncepcija me toliko zaokupila da mi je o zalasku sunca teško bilo napustiti podrum knjižnice i odvesti se autobusom kući u stvarnost - svojoj ženi i našoj maloj kćeri.
Jednostavno vam ne mogu reći koliko je bila uzbudljiva ova pustolovina, dan za danom, to navaljivanje na unajmljeni pisaći stroj, ubacivanje sitniša, lupetanje u stilu nekakvoga sumanutog čimpanze, jurnjava uza stube po nove kovance, trčanje u skladište knjiga i istrčavanje iz njega, izvlačenje knjiga, listanje stranica, udisanje najboljeg peluda na svijetu, knjižne prašine, kojim se razvijaju literarne alergije. Zatim opet, sav rumen od ljubavi, hrlim dolje u podrum - pronašao sam neki citat ovdje, drugi pak ondje, da bih ih gurnuo ili umetnuo u svoju bajku koja sve više buja. Bio sam poput Melvilleova junaka, ludošću izluden. Nikako se nisam mogao zaustaviti. Nisam ja napisao Fahrenheit 451, on je napisao mene. Bilo je to kruženje energije sa stranice u moje očne jabučice, onda uokolo niz živčani sustav, pa kroz ruke van. Pisaći stroj i ja bilj smo sijamski blizanci spojeni vršcima prstiju.
Bio je to osobit uspjeh, jer sam kratke priče pisao još od dvanaeste godine, tijekom gimnazije sve do svojih tridesetih, misleći da se nikad neću odvažiti i upustiti u roman. Ovdje je, dakle, bio začetak moje srčanosti da bez padobrana skočim u novu formu. Mahnit od oduševljenja zbog švrljanja po knjižnici, onjuškivanja uveza i uživanja u tiskarskom crnilu, uskoro sam ustanovio, kao što sam vam i priopćio, da Vatrogasca nitko neće. Odbili su ga svi časopisi takve tematike, a na kraju ga je objavio Galaxy Magazine, čiji je urednik Horace Gold bio hrabriji od većine ostalih iz toga doba.
Što je potaknulo moje nadahnuće? Morao je postojati neki temeljniji sustav utjecaja koji me nagnao da glavačke uronim u pisaći stroj i izvučem se cijedeći se hiperbolama, metaforama i usporedbama o vatri, tisku i papirusu, zar ne?
Naravno. Godine 1934. Hitler je u Njemačkoj palio knjige, širile su se glasine o Staljinu, njegovim užigačima i posudama za trud i kresivo. Uz to, davnih dana, za progona vještica u Salemu 1680. godine, moja je davna baka Mary Bradbury bila suđena, ali je izbjegla lomaču. No najveći dio svega toga ipak potječe iz mog romantičnog odgoja utemeljenog na rimskoj, grčkoj i egipatskoj mitologiji, a koji me zahvatio još kao trogodišnjaka. Da, tri sam godine imao kad se Tut podigao iz groba i u nekoj se vikend reviji pojavio u svoj svojoj zlaćanoj opremi, a ja se čudio tko li je taj te se kod svojih o njemu raspitivao!
Stoga je bilo neizbježno da doznam ili pročitam o paljenju Aleksandrijske knjižnice, od kojih su dva bila slučajna, a jedno namjerno. Doznavši za to kao devetogodišnjak, proplakao sam. Čudno dijete, kakvo sam bio, već sam, naime, bio žitelj visokih potkrovlja i sablasnih podruma knjižnice Carnegie u Waukeganu, u državi Illinoisu.
Kako sam počeo, tako sam i nastavio. Ništa nije bilo uzbudljivije od divljeg trčanja u knjižnicu ponedjeljkom navečer kad sam imao osam, devet, dvanaest i četrnaest godina, a moj je brat uvijek trčao ispred mene i pobjeđivao. Ušavši, stara gospoda knjižničarka (u mojem je djetinjstvu uvijek bilo starih gospoda) uspoređivala je težinu mojih knjiga s mojom težinom i, negodujući zbog nerazmjera, otpravljala me da otrčim kući i oblizujući prste listam stranice.
Moja se ludost nastavila i kad se moja obitelj 1932. i 1934. državnom cestom 66 prevezla autom na drugi kraj države. Naš se stari buick nije još pravo ni zaustavio, a ja sam već izjurio niz ulicu do najbliže knjižnice u kojoj su morali živjeti drukčiji Tarzani, drukčiji Tik Toki, drukčije Ljepotice i Zvijeri od onih koje sam poznavao.
Završivši gimnaziju, nisam imao novaca za studij. Tri sam godine prodavao novine na uličnom uglu i tri-četiri dana u tjednu sjedio u knjižnici u središtu grada, često pišući kratke priče na desecima onih ceduljica što ih knjižnice ostavljaju za uporabu svojim članovima. Iz knjižnice sam izronio u dvadeset osmoj godini. Nekoliko godina kasnije, tijekom jednog predavanja, dekan fakulteta, doznavši za moju posvemašnju uronjenost u književnost, predao mi je kapu, plašt i diplomu, službeno me "promoviravši" iz knjižnice.
Znajući da ću biti osamljen i da će mi trebati daljnje instrukcije, ostao sam tijesno povezan sa svojom nastavnicom poezije i nastavnicom kratke priče iz gimnazije u Los Angelesu. Potonja, Jennet Johnson, umrla je kao devedesetogodišnjakinja prije nekoliko godina, nedugo nakon što se raspitala o mojim čitačkim navikama.
U posljednjih četrdeset godina vjerojatno sam napisao više pjesama, eseja, priča, drama i romana o knjižnicama, knjižničarima i autorima nego bilo koji drugi suvremeni autor. Pisao sam pjesme, kao što je Emily Dickinson, gdje si? Herman Melville zvao te sinoć u snu. Pa onda još jedna u kojoj sam tvrdio da su Emily i gospodin Poe moji roditelji. Tu je i priča u kojoj se Charles Dickens ljeti 1932. useljuje na mansardu moga djeda, zove me Pip i dopušta mi da s njim surađujem u završnici Priče o dva grada. Napokon, knjižnica iz Nešto opako ulazi ovuda stožerno je ponoćno sastajalište u okršaju Dobra i Zla: gospodina Hallowaya i gospodina Darka. Sve žene moga života bile su učiteljice, knjižničarke ili prodavačice knjiga. Svoju ženu Maggie našao sam u knjižari u proljeće 1946. godine.
No vratimo se Vatrogascu i njegovoj sudbini nakon što je objelodanjen u senzacionalističkom časopisu. Kako je udvostručio svoju prvotnu veličinu i krenuo u svijet?
Godine 1953. dogodile su se dvije lijepe novosti. Ian Ballantine je počeo izdavati tvrdo i meko ukoričene knjige, s tim da se isti naslov u objema opremama pojavljivao istoga dana. U Fahrenheitu 451 vidio je svojstva pravog romana, pod uvjetom da onih prvih 25000 riječi dopunim s daljnjih 25000.
Je li to bilo izvedivo? Sjećajući se svojega ulaganja sitniša te jurnjave uza stube i niz njih, uplašio sam se nastavljanja knjige i dopunjavanja likova. Ja sam strastven, a ne intelektualan pisac, što će reći da se moji likovi moraju sunovratiti prije mene kako bi oživjeli priču. Sustigne li ih moj intelekt prebrzo, čitava bi pustolovina mogla zapeti u tegobama nedostatka samopouzdanja i beskrajnih umovanja.
Najbolje je rješenje bilo odrediti posljednji rok te zamoliti Stanleya Kauffmanna, mog urednika iz Ballantinea, da u kolovozu dođe na obalu. Time će se osigurati, tako sam mislio, da ovaj Lazar od knjige uskrsne od mrtvih. Tome valja pridodati i razgovore koje sam u mislima vodio sa šefom vatrogasaca Beattyjem, kao i cjelokupnu zamisao o budućim paljenjima knjiga. Uspijem li ga ponovno uspaliti, dopustiti mu da zastupa svoje stavove, ma kako okrutni ili luđački oni bili, znao sam da će se knjiga prenuti iz sna i slijediti ga.
Vratio sam se u knjižnicu UCLA, naoružan i opterećen s kilom i pol novčića od deset centi, kako bih završio svoj roman. Sa Stanom Kauffmannom koji me pritiskao iz nebesa, zadnju sam revidiranu stranicu dovršio sredinom kolovoza. Bio sam ushićen. Stan me bodrio svojim ushitom.
Usred takva raspoloženja zbio se telefonski poziv koji nas je sve osupnuo. Zvao je John Huston. Pozvao me u svoj hotelski apartman i upitao bih li bio voljan poći u Irsku na osam mjeseci kako bih ondje napisao filmski scenarij za Mobyja Dicka.
Kakve li godine, kakva li mjeseca, kakva li tjedna!
Naravno, prihvatio sam zadatak i obvezao se da ću za nekoliko tjedana sa ženom i dvjema kćerkicama otputovati da pretežni dio iduće godine proboravim onkraj Oceana. To je pak značilo da moram požuriti s manjim dotjerivanjima svoje vatrogasne brigade.
U to smo vrijeme već bili duboko u McCarthyjevoj eri. McCarthy je od vojske zahtijevao da iz prekooceanskih knjižnica ukloni neke "pokvarene" knjige. Bivši general, a tadašnji predsjednik, Eisenhower, jedan od nekolicine hrabrih tih godina, naredio je da se knjige vrate na police.
U međuvremenu je naša potraga za časopisom koji će objaviti dijelove Fahrenheita 451 završila u bezizlazju. Nitko nije htio okušati sreću s romanom koji govori o prošloj, sadašnjoj i budućoj cenzuri.
U tom se trenutku zbila druga velika novost. Jedan mladi čikaški izdavač, bez gotovine ali pun vizija o budućnosti, pogledao je moj rukopis i kupio ga za četiristo pedeset dolara, sav novac koji je mogao namaknuti, da ga objelodani u brojevima dva, tri i četiri revije koja se tek trebala roditi.

Mladić je bio Hugh Hefner. Revija koja se pojavila zimi 1953/54. godinu i koja je šokirala i oplemenila svijet zvala se Playboy. Ostalo je povijest. Od tog skromnog početka hrabri je izdavač u uplašenoj državi opstao i uspio. Kad sam prije nekoliko mjeseci sreo Hefnera na otvorenju njegovih novih ureda u Kaliforniji, rukovao se sa mnom kazavši: "Hvala vam što ste bili uza me." Samo sam ja znao o čemu on to govori.
Preostaje mi još samo da spomenem proročanstvo koje je moj šef vatrogasaca Beatty izrekao 1953. godine, negdje na polovici knjige. Ono se odnosilo na knjige koje se pale bez šibica i vatre. Jer, ne možete paliti knjige, zar ne, ako svijet budu činili nečitači, neučenici, neznalice. Ako širom svijeta košarka i nogomet sami preplave TV ekrane, nema potrebe ni za kakvim Beattyjima koji će paliti petrolej ili goniti čitatelje. Ako se najbolje ocjene sve više rastapaju i iščezavaju kroz pukotine i ventilaciju učionice, tko će, uskoro, išta znati ili voditi računa o bilo čemu?
Naravno, nije sve izgubljeno. Ima još vremena ukoliko budemo vrednovali učitelje, studente i roditelje, ukoliko sve učinimo odgovornima za kvalitetu, ukoliko se pobrinemo za to da svako dijete do navršene šeste godine u svakoj zemlji može živjeti u knjižnicama i učiti po načelu osmoze. Tada će naše statistike o drogama, uličnim bandama, silovanjima i umorstvima pasti negdje posve blizu ništici. No negdje nasred knjige vatrogasni poglavar sve to i kaže, proričući jednominutnu TV reklamu s tri sličice u sekundi, i to bez ikakva predaha od bombardiranja. Poslušajte ga, spoznajte što on to veli, pa onda otiđite i sjednite uz svoje dijete, otvorite knjigu i okrenite stranicu.
I, dakle, na kraju, ovdje imate ljubavnu vezu pisca s knjigama, ljubav jednog tužnog čovjeka, Montaga, ne prema djevojci iz susjedstva, nego prema telećaku s knjigama. Koja li je to romanca! Sastavljač popisa u Lomači postao je knjižničar u Svijetlom feniksu koji naizust zna Lincolna i Sokrata, postao je Pješak koji šeće u kasni sat da bi postao Montag, čovjek koji vonja po petroleju, koji susreće Clarisse, koja onjuši njegovu odoru i otkrije mu njegovu užasnu životnu ulogu, a to je navelo Montaga da se pojavi u mojem pisaćem stroju jednoga dana prije četrdeset godina i da me zamoli da bude rođen.
"Pođi," rekao sam Montagu ubacujući još jedan novčić u stroj, "i živi svojim životom mijenjajući ga u hodu. Ja ću za tobom."
Montag je potrčao. Slijedio sam ga.
Montagov je roman ovdje.
Zahvalan sam što ga je napisao umjesto mene.